Svemirski rat se već dešava. Kakav i kako? Istaknuto

Autor  Apr 21, 2022

Istraživanje svemira možda se čini udaljenim od površine Zemlje, ali događaji na Zemlji se odražavaju u svemiru. Ruski rat protiv Ukrajine nije izuzetak. Mnoge svemirske misije su odgođene ili otkazane zbog rastućih tenzija na Zemlji. Mnogi se pitaju da li bi tenzije u budućnosti mogle eskalirati u pravi rat u svemiru. O tome smo razgovarali s jednim od vodećih stručnjaka za svemirsko ratovanje i međunarodne odnose u svemiru, dr. Bleddynom Bowenom sa Univerziteta u Leicesteru.


Svemirske tehnologije, kao što su sateliti, u središtu su sistema vojnog naoružanja, obavještajnih službi i logistike, jer pružaju važne informacije o poziciji, vremenu i navigaciji. S tim postaju sve popularnije mete u ratovima. Države su sve svjesnije važnosti svemirske moći, pa mnoge osnivaju posebne svemirske vojne jedinice. Ukratko, svemirska moć i potencijalne prijetnje svemirskog rata više se ne mogu zanemariti.

O tome da li bi tenzije mogle eskalirati u pravi rat u svemiru, koliko smo blizu eskalacije rata između Ukrajine i Rusije u svemiru, kao i važnosti svemira kao prostora za ratovanje, o promjenama odnosa snaga u svemiru, razgovarali smo sa dr. Bleddynom Bowenom, predavačem međunarodnih odnosa na Univerzitetu Leicester u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Dr. Bowen je stručnjak za svemirski rat, svemirsku politiku i međunarodne svemirske odnose, specijaliziran za stratešku teoriju i vojnu misao. Autor je nekoliko knjiga, od kojih je 2020. objavio djelo Rat u svemiru: Strategija, svemirska moć, geopolitika. U oktobru ove godine u njegovoj novoj knjizi Izvorni grijeh: moć, tehnologija i rat u svemiru moći ćemo da čitamo o 70 godina svemirskog doba.

Dr. Bowen, koliko je danas važan svemir kao prostor za vojno takmičenje?
Po čemu je njegov značaj danas drugačiji od onog nekad?
Svemir je oduvijek bio važan, taj značaj se samo neznatno promijenio. Svemir je oduvijek bio militarizovan, otkako imamo svemirsko doba. Upravo zbog vojnih razloga i vojnih koristi od korištenja Zemljine orbite, mi zapravo imamo svemirsko doba. Ovo je početna teza moje sljedeće knjige, koja će biti objavljena još ove godine.

Počelo je korištenjem svemira i svemirskog okruženja za isporuku nuklearnog oružja. Upravo zbog toga su na početku hladnog rata bili razvijeni mnogi projektili. Razvijali su špijunske satelite i satelite za kontrolu nuklearnog oružja, kao i sisteme upozorenja protiv neprijateljskog satelitskog sistema i nuklearnih sistema. Svemir je oduvijek bio važan u smislu nuklearnog oružja i obavještajne aktivnosti.

Od osamdesetih godina prošlog stoljeća, svemirska moć postala je sve važnija i za taktičke operacije na bojnom polju. Danas takav svemir nije više koristan samo za nuklearne ratove i sa strateškog obavještajnog gledišta. Ono što možemo vidjeti u Ukrajini, sa svim komercijalnim satelitskim snimcima objavljenim uz dozvolu SAD-a, jeste da svemir sada pomaže u bitkama i operacijama u ratu – iz minuta u minut, iz sata u sat. Dakle postalo je važno na drugačiji način.

Koja oružja se najčešće koriste u svemiru?
Svemirsko oružje na osnovu njegovih mogućnosti možemo podijeliti u dvije grupe: “soft kill” i “hard kill”. U prvu kategoriju spadaju elektronsko ratovanje ili ometanje GPS signala, koje je široko rasprostranjeno, te kibernetski napadi na računarske mreže ili operacije, odnosno upadi u sisteme nadzora. Elektronski i kibernetski rat najrašireniji su oblici napada na svemirsku infrastrukturu, koju u stvarnosti uglavnom predstavljaju kompjuteri i mašine.

U kategoriju “soft kill” spadaju i laseri, koji su još u eksperimentalnoj fazi. Između ostalog, neke države pronalaze nove tehnike za obaranje satelita laserima i za “zasljepljivanje” satelita laserima, kojima možete, na primjer, zaslijepiti optiku satelita za slikanje.

Boeing YAL-1 Airborne Laser Testbed – “Leteči laser” – je redizajnirani Boeing 747-400F, naoružan hemijskim laserom, koji bi trebalo da se koristi za uništavanje taktičkih balističkih raketa (TBM) dok su one još u fazi ubrzanja. Laser bi uništio rakete tako što bi ih snažno zagrijao, a zatim bi se raspale. U decembru 2011. godine su u potpunosti ukinuli razvojni program YAL-1, jer je bio previše složen, preskup i u praksi beskorisan.

U kategoriji “hard kill” nalazi se kinetičko oružje, poput antisatelitskih projektila, dizajniranih za uništavanje neprijateljskih satelita. Kao i tzv. koorbitalno oružje ili oružje u orbiti kojim se satelit zalijepi za ciljanu metu i pomiče je ili je buši ili je jednostavno diže u zrak odnosno minira ili nešto slično.

Na najvišem nivou uništenja je nuklearno oružje u svemiru. To znači, lansirati nuklearnu bombu u svemir, tamo je detonirati i tim izazvati užasan nered radijacijom, spaliti elektroniku satelita.

Iako u svemiru trenutno nema nuklearnog oružja, puno je satelita koji špijuniraju i usmjeravaju sisteme naoružanja na Zemlji i već dugo se smatraju strateškim ciljevima. Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina i Indija već su testirale protivsatelitske rakete koje mogu uništiti satelite. Koliko je ovo oružje važno?

Obzirom da je svemir postao važan i za konvencionalno i nenuklearno ratovanje, postoji veći interes za napade na satelite neprijateljskih država.

Protivsatelitsko kinetičko oružje još nije bilo korišteno ni u jednom ratu, ali općenito je posebno korisno za velike države poput Indije, Kine, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Ove države se u velikoj mjeri oslanjaju na svemirske sisteme, zato bi upotreba takvog oružja za njih bila efikasnija od upotrebe elektronskog i kibernetičkog ratovanja. Kod ova dva tipa ratovanja, vrlo je teško unaprijed znati koliko će oni biti efikasni u ometanju neprijateljske svemirske komunikacije. Ako raznesete neprijateljski satelit, efekat je konačan – kada se satelit raznese, gotovo je, neprijatelj se od toga teško može odbraniti.

U nuklearnom ratu, gdje se uništavaju cijeli gradovi, na primjer, detonacija nekoliko satelita je potpuno nebitna. A ukoliko vodite nenuklearni rat s protivnikom, čija je moć konvencionalnih snaga ovisna o svemiru, zapravo možete promijeniti ishod bitke antisvemirskim operacijama i antisatelitskim oružjem za uništavanje satelita, zato su Rusija i Kina u posljednjih 20 godina u to mnogo ulagale.


Prošlog novembra Rusija je testirala antisatelitsko oružje tako što je raznijela jedan od svojih starih satelita. Tim je napravila najmanje 1.500 većih komada otpada, koji su bili opasno blizu Međunarodne svemirske stanice (ISS).

Istorijski gledano, vojske koje su imale tzv. visoki položaj, koje su dakle imale prednost na nekom geografski višem terenu, češće su pobjeđivale. Svemir u vojnoj terminologiji često opisuju kao ultimativni visoki položaj (the ultimate high ground), kao onaj najviši geografski položaj, kojem svi teže. Vi ste kritični prema ovome. Zašto?

“Ultimativni visoki položaj” kao metafora nije posebno koristan. Time svemirsku snagu i orbitu podiže na najviši nivo važnosti. To mu daje kvalitetu odlučnosti, koju ne zaslužuje.

U ovoj metafori ima dosta fatalizma, kojem nema mjesta u vojnoj strategiji, osim ako ne govorimo o nuklearnom ratu, kada svi umiru i niko ne pobjeđuje, bez obzira ko ima viši položaj u nuklearnom ratu. U njoj postoji i apsolutizam, jer pretpostavlja da različite sile svemir ne mogu imati istovremeno.

Međutim, svemir se često koristi istovremeno ili se u njemu bori nekoliko suprotstavljenih sila.

Ali koliko je svemir važan u pojedinačnom ratu?
Stvarni značaj svemira kao ratnog okruženja razlikuje se u zavisnosti od konkretnog rata i obzirom na to ko je uključen u taj rat. Ako rat između Kine i SAD počne zbog Tajvana, svemir će biti veoma važan. Ali će i dalje kopno vjerovatno biti najvažnije, jer tamo žive ljudi.

Svi koji su upoznati s pomorskom strategijom ili teorijom morske moći (maritime strategy or sea power theory), sigurno su čuli za britanskog historičara pomorstva i geostratega Juliana Corbetta, koji je rekao da je pomorska moć važna samo ako utiče na ljude i događaje na kopnu. I isto važi za svemir.

Važne i korisne su kako vazdušne, pomorske i svemirske snage tako i kibernetičke operacije ili operacije u kibernetičkom prostoru. Ukoliko bilo šta od toga previše zanemarite, imaćete problema, ali nije nužno da ćete postići pobjedu ukoliko se budete fokusirali samo na jedno na račun ostalih. Ne postoji čudesna metoda za pobjedu.

Nažalost, svemirski rat nije ograničen na samo nekoliko država. To je nešto, što je otvoreno i važno za gotovo sve države, a ponekad i nedržavne aktere, koji su zainteresovani za borbu protiv savremenih vojnih snaga u svemiru. Svemirski rat se stoga može odvijati između svih država koje imaju osnovnu opremu za prekid ili

onesposobljavanje svemirskih sistema. Ulazne barijere nisu tako visoke za sve metode.

Kinetički antisatelitski sistemi sa raketama i eksplozivom ili satelit “lovac-ubica” – to je najnaprednije oružje, koje samo bogate države mogu da si priušte. Ali postoji još mnogo drugih.

Ukrajina će narednih godina, ako ostane nezavisna i nastavi se suočavati s ruskom prijetnjom, vjerovatno ulagati u neke sisteme elektronske borbe protiv satelita.

Koliko smo blizu eskalacije sukoba u Ukrajini u svemiru? Mislite li da bi se rusko-ukrajinski rat pretvorio u pravi svemirski rat? I kakve bi bile posljedice?
U rusko-ukrajinskom ratu, koliko nam je poznato, nije se mnogo dogodilo u oblasti svemira kao vojnog prostora. Možda elektronski rat, ali teško je reći, jer se trenutno dešava mnogo stvari za koje jednostavno ne znamo.

Međutim, Ukrajina zapravo nema svoju vlastitu svemirsku infrastrukturu, oslanja se na komercijalne usluge, komercijalne satelitske komunikacije ili satelitske slike, koje pružaju prijateljske države i privatne kompanije. Ako Rusija ne pokuša da poremeti rad tih satelita, vjerovatno se neće mnogo toga dogoditi u smislu svemirskog rata.

Međutim, ako bi se Sjedinjene Američke Države uključile kao supersila na polju svemira, to ne bi bio rat između Rusije i Ukrajine, već između Rusije i NATO-a. Pitanje je da li će se to desiti. Niko ne zna, mislim da se to neće dogoditi, nadam se da će to biti spriječeno strahom od eskalacije nuklearnog rata. Ako Rusi misle da je to dobra ideja, mogli bi poduzeti neke mjere protiv komercijalnih satelita, koji pružaju usluge ukrajinskoj vojsci. Međutim, to za ruske snage vjerovatno ne bi napravilo veliku razliku, jer im već same osnove ratovanja predstavljaju problem.

Rat u svemiru nije nemoguć, ali povećava troškove. Ako američke ili evropske satelitske kompanije pretrpe nenadoknadive gubitke zbog ruskih mjera, tenzije i rizici će se povećati.

A u svemiru se za sada uglavnom nalaze usluge, podaci, mašine, tako da historija ratovanja uvijek uključuje pomorski i trgovački saobraćaj, koji je meta napada. U ovom ratu smo vidjeli napade na trgovačke brodove i brodski promet u Crnom moru. Oni sa najviše odjeka vjerovatno su bili u Turskoj, zatvaranjem prolaza za rusku mornaricu.
Ove sedmice je u eksploziji u Crnom moru bio oštećen ruski ratni brod Moskva, koji je potonuo. Još uvijek nije sasvim jasno šta je izazvalo eksploziju na brodu. Ukrajina tvrdi da je napala brod, a Rusi da je na brodu došlo do detonacije municije, zbog toga su bili prisiljeni da evakuišu posadu.

To je politika, zaista je teško predvidjeti šta bi se moglo dogoditi, ako se išta desi. Prošlost je puna primjera kako se stvari mogu okrenuti u jednom ili drugom smjeru. Mislim da Rusija napadom na svemirske sisteme pristalica ukrajinskog sistema ne može mnogo dobiti, jer izgleda da Rusi trenutno imaju mnogo veće probleme u Ukrajini.

Gdje vidite ograničenja ruske vojske?
Problem je bio u tome, da možeš imati nove, vrlo domišljate kapacitete – recimo novi sistem za obavještavanje i nadzor. Ali ako na taj račun zanemariš neke druge važne stvari, to neće imati nikakvog uticaja na stvarnu pobjedu u ratu. Ako recimo imate dobar izviđački sistem, ali zanemarite kapacitet kopnenog ratovanja, sve što vam taj sistem omogućava je da u visokoj rezoluciji posmatrate kako neprijateljsko topništvo uništava vaše snage. Čini se da se to događa Rusima.

Rusi imaju svemirsku infrastrukturu, svemirsku obavještajnu aktivnost (space imagery intelligence), vide šta se događa u Ukrajini. A kao što smo vidjeli na komercijalnim snimcima, Ukrajinci su topništvom, protivtenkovskim oružjem i balističkim raketama ruske snage rastrgali na komadiće. Znači Rusi ne znaju pravilno voditi kopneni rat, ne razumiju ukrajinsku strategiju i ne pronalaze slabe tačke u njoj.

Satelitska slika prikazuje konvoj ruskih vozila u ukrajinskom gradu Bilokurakine. Svi smo vidjeli i čuli priče o nedostatku hrane i goriva te odjeće u ruskoj vojsci, što je dovelo do dezerterstva njihovih vojnika, i o razvoju crnog tržišta u Bjelorusiji, gdje su ruski vojnici prodavali najrazličitije stvari u zamjenu za razne zalihe, kojima ih centralna vlast nije opskrbila.

Vidjeli smo da ruski oklopni konvoji nisu ni skrenuli sa cesta, predvidljivih cesta, na kojima su laka meta za ukrajinsko topništvo. Dakle ako ste na očiglednim putevima, nikakva svemirska podrška ili napad na neprijateljske svemirske sisteme neće promijeniti činjenicu da neprijatelj zna gdje ste.

Svemirska snaga seže samo do određene mjere i dobro funkcioniše samo onda, kada vam uspije da sve napravite dobro. I to nas ponovo vodi nazad do ultimativnog visokog položaja koji je koristan samo kao dio veće strategije. Sam po sebi ne predstavlja ništa. Rusi vjerovatno imaju viši konačni položaj u svemiru, ali im puno ne pomaže ako ne mogu urediti osnove ratovanja na kopnu.

Zbog sve veće zavisnosti svijeta od sistema GPS vojne snage ulažu u opremu za ometanje ili krivotvorenje signala GPS, koja ljude, vozila, brodove i avione sprečava da odrede precizne lokacije. Da li je to jedna od strategija i u ovom ratu?

GPS šalje dva osnovna razreda signala – prvi je civilni signal, koji ima slabu jačinu, a istovremeno je jednostavan za ometanje jer ga može ometati bilo ko sa vrlo jeftinom opremom. To se već događalo na vojnim vježbama NATO-a. Poznato je da je Rusija u toku NATO vojnih vježbi ometala civilne GPS signale. To se također dogodilo i u Siriji.

Drugi je vojni signal, koji je šifriran i snažniji. Ne znamo zasigurno da li su Rusi bili uspješni u ometanju snažnijeg vojnog signala. Mislim da su službeni američki izvori izjavili da vojne usluge GPS u toku ovog rata nisu bile pogođene. Sa druge strane Ukrajinci, koliko znam, uopšte nemaju pristup vojnom kodnom signalu za GPS, nego samo civilnom signalu. Njega pored američkog sistema GPS obezbjeđuju još i ruski sistem GLONASS, kineski Beidou i evropski Galileo.

Kako će se po vašem mišljenju promijeniti geopolitički odnosi u svemiru, kako će sve to uticati na svemirski sektor i svemirska istraživanja?
Mislim da se geopolitički odnosi neće značajno promijeniti. Rat, zbog opsežnih sankcija protiv Rusije, samo ubrzava propadanje i raspad Rusije, koja je već na zalasku. Za Kinu će biti manje korisna partnerica, možda više ovisna, jer će imati sve manje finansijskih mogućnosti i sve manje mogućnosti za ponovno ulaganje u novu generaciju avio i svemirskih inžinjera, koji moraju zamijeniti njenu stariju radnu snagu.

Ne znam da li će to za Rusiju biti konačni udarac, ali to je nedvojbeno još dodatno povećalo teškoće s kojima se već suočila. Sankcije iz 2014. su već snažno pogodile ruski visokotehnološki avio i svemirski sektor. Novim sankcijama se onemogućava i ono malo što je od 2014. mogla uvoziti iz inostranstva.


Na području svemirskih istraživanja i nauke su također vidljive posljedice. Mnogi svemirski istraživački projekti su zbog rata pod upitnikom ili su odgođeni.

Mnogo evropskih projekata sa Rusijom je otkazano ili prekinuto. Dva Galilejeva satelita su na primjer, nedavno sa zakašnjenjem lansirana sa ruskim Sojuzom iz Francuske Gvajane. Radi se samo o kašnjenju, koje će u narednim godinama biti samo napomena u programu Galileo.

Za brojne evropske naučne zajednice veliko je razočarenje ponovno odgađanje Rovera ExoMars, jer je on već bio odgođen sa 2020. godine na ovogodišnji septembar. Sljedeći najraniji datum lansiranja je 2024. godina, pod pretpostavkom da se stvari sa Rusijom normalizuju ili da im uspije da ruske dijelove nadomjeste neruskim, što će značajno povećati troškove projekta. Da li će im to uspjeti u dvije godine drugo je pitanje.

Euklid je još jedna misija koja je bila direktno pogođena. U komercijalnom smislu je također značajan i odlazak Rusa sa zapadnog ili bolje rečeno svjetskog tržišta lansiranja, jer mnoge bogate države koje u svemir žele postaviti satelite, neće htjeti dati posao ruskoj državi.


Na slici je ruska raketa Sojuz sa 36 satelita britanske kompanije OneWeb, koja gradi satelitski internet. Raketu su uklonili sa mjesta lansiranja na kosmodromu Bajkonur, odakle je 4. marta morala poletjeti u svemir. Zakomplikovalo se jer su Rusi od OneWeba kao uslov za izvođenje lansiranja zahtijevali više nemogućih mjera, između ostalog i prodaju udjela britanske vlade u kompaniji, što je za OneWeb bilo neprihvatljivo, zbog čega se raketa vratila u montažnu halu. Kompanija je zato tražila zamjenskog partnera i pronašla ga u kompaniji SpaceX. Prvo lansiranje satelita OneWeb sa kompanijom SpaceX predviđeno je već u ovoj godini.

Koja država bilježi najveći uspon na području svemira? Kina?
Da, Kina, koja se modernizira i širi preko granica. Naime, svemir je dio širih ekonomskih i tehnoloških snaga. Koliko jako će se razvijati i širiti još ćemo vidjeti. Kao i svaka država i Kina ima velike strukturne teškoće sa kojima će se morati suočiti, posebno na demografskom području. Kako će se to odraziti u ekonomiji još nije poznato. No Kina je sada još uvijek na drugom mjestu iza SAD-a u smislu većine svemirskih kapaciteta. Druge velike sile su Japan, Indija i Evropa kao cjelina. Ova se i dalje osavremenjuje, specijalizovana je i ima sposobnosti u nišnim područjima, iako Indija i Japan povećavaju svoju osposobljenost na više područja i sve više ulažu u isključivo vojne svemirske kapacitete.

Sve više država se odlučuje na jačanje odnosno formiranje svemirskih vojnih snaga. Francuska je nedavno formirala svemirsku vojnu komandu koja djeluje unutar francuskih vazdušnih i svemirskih snaga. SAD su još 2019. godine formirale svemirske snage. Da li to znači da svemir kao prostor ratovanja postaje sve važniji?

Na suptilan način da. Vidimo da nastaju svemirske snage SAD-a, isto vrijedi za Francusku, pa čak i za Australiju i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nastaju nove strukture unutar vojske. To još ne predstavlja velike promjene u vezi sa opremom, vojnom doktrinom ili onim šta rade u svemiru. Ali dugoročno mogu nastati promjene političke kulture i vojne kulture svemira u okviru ministarstva odbrane.

U SAD će stručnjaci i vojno osoblje na području svemira sada, osnivanjem svemirskih snaga, moći imati prestižniju karijeru. U američkim vazduhoplovnim snagama je svemirsko područje bilo zapostavljeno, tamo karijera nije bila tako prestižna kao karijere pilota borbenih aviona ili bombardera. Sada kao stručnjak za svemir možeš doći do vrha. Ali to je nešto što će se početi ozbiljno mijenjati tek za 10, 20, 30 godina.

U Australiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, sada također i u Njemačkoj, pojavilo se više različitih svemirskih specijalizacija. Svjesni su dakle, da je svemir jedinstvena stvar i da i manje države takođe trebaju svoje znanje i iskustva te stručnu zajednicu. Da to nije samo za Amerikance ili Ruse ili Kineze.

Također i u Ujedinjenom Kraljevstvu je u nekoliko posljednjih godina bilo nekih promjena. U ministarstvu odbrane sada postoji direktor za svemir, isto tako imamo i novu svemirsku komandu Ujedinjenog Kraljevstva. Vidjećemo kakve promjene će stvarno uspjeti ostvariti u sljedećih nekoliko godina.
Lansiranje američkog vojnog satelita EFT-1 iz Kenedijevog svemirskog centra na Floridi, 05. decembar 2014.

Koliki udio proračuna za odbranu države izdvajaju za vojne snage u svemiru?
Vrlo teško je dobiti pouzdan podatak o potrošnji za svemir. Postoji samo nekoliko think thankova, koji prikupljaju podatke o globalnoj potrošnji za svemir. Uvijek sam skeptičan prema takvim podacima, jer su uvijek nepotpuni, vrlo je teško iz službenih izvora dobiti pouzdane informacije ili su ponekad pogrešno predstavljene.

Mnogi izvještaji prikazuju civilne izdatke za svemir ili izdatke za civilne svemirske agencije. Međutim, civilne svemirske agencije u svemiru obično rade vrlo specifične stvari – možda svemirsku nauku, finansiraju svemirska istraživanja na univerzitetima, javne službe i slično. To ne uključuje vojne svemirske sisteme, službe i objekte.

Na primjer Vlada Ujedinjenog Kraljevstva za državnu svemirsku agenciju potroši samo oko četiri stotine miliona funti godišnje. Međutim, više milijardi funti izdvaja za sisteme odbrane povezanih sa svemirom, uključujući i novi satelitski komunikacijski sistem u vrijednosti od pet milijardi funti, što ne ulazi ni u jedan proračun za svemir.

U SAD u proračunu za odbranu ima toliko mnogo stvari povezanih sa svemirom da za njega ne postoji poseban proračun. Stvari povezane sa svemirom spadaju pod različite proračune – za svemirske snage, za raketnu odbranu, nuklearne snage, mornaricu, vazduhoplovne snage… Naravno, tu je i crni proračun Pentagona i obavještajne zajednice, gdje obično ima i mnogo svemirskih stvari.

Još teže je ako pogledamo Kinu – kada navede podatke niko ne zna šta jeste, a šta nije uključeno. Stvarno je teško dobiti odgovarajuću uporednu osnovu za potrošnju, čak i prije nego uzmemo u obzir paritet kupovne moći. Naime ruski i kineski odbrambeni proračuni su prilično mali u odnosu na SAD, a ako mjerimo u dolarima, novca je više.

Da li će svemir kao prostor ratovanja vremenom postati još važniji?
Trend modernizacije ide u jednom smjeru – sve savremene vojne snage postaju sve ovisnije od svemirskih sistema. Iako to nužno ne znači da će to biti više ili manje odlučujuće u pojedinačnom sukobu. Vraćam se onome što sam rekao – svemir je važan, ali ne možemo reći da će za određeni rat biti najvažniji, jer su ratovi različiti. A bili bi glupi ako bi ga zanemarili.

(N1 Zagreb)